Trtnaprtnjača o radnom mjestu (skoro kao ep, samo nije tako lijep)

Sjedim za stolom svijetlosive boje. Velik je, skoro pa za dvoje, a na njemu sve je moje... Zatrpan je papirima, ali i onime što nosim po džepovima... Tu su moje figurice iz Kinder jaja, noj, fićo Luigi i Panacea, plavojka iz Asterixa, a odmah do drvene bojice i prigodna piksa... Tu su i četiri merkata koji gledaju u daljinu, a zapravo gledaju u broj 74 popaljen s nekoga artikla iz dućana i u neznamtočnočiju kovanicu od 1 Yuana. Tu je i telefon, špijunski, Cisco, koji rijetko zvoni, tu su i grožđanošećerni bomboni... Tu je i podloga za miša, a gdje je ona tu je i miš, a gdje je miš tu je onda i moja ruka, par postita, zatim vjerni MacJabooka, hrpa papira, moleskin i više niš’...

Trtnaprtnjača o bradatoj ženi iz cirkusa u Kopenhagenu

Dogodilo se i to. Oksimoron ili čudo? Zapravo, niti jedno niti drugo. Na Eurosongu, čiji logo ima srce umjesto o, pobijedila je crnokosa žena s bradom ili našminkani muškarac odjeven u haljinu sa ženskom frizurom. Ništa tu nije čudno za Euroviziju, jer to natjecanje je na televiziju uvijek donosilo neku posebnu viziju. U sjeni plesnog popa i nametljivog kiča svake godina iskočila bi neka posebna eurovizijska priča – jednom bi pobjedili Finci sa strašnim maskama koje su izgledale kao neukusna šala i s pjesmom na tragu teškog metala, a jednom Izraelka Dana International koja je zapravo Izraelac koji također tada nije krio što je sada, a što je prije bio. Ima ih još i sve ih se može staviti u isti koš. Što šarenije tim bolje, što otkačenije tim bolje, što šokantnije – najbolje! Da bi pobjedili svi su spremni su na sve. I oni, ali i države iz kojih dolaze. Un pua, du pua... Tvelf pojinc je sveudilj jedini krajnji cilj. Mi vama, vi nama pa onda teška drama... Što je onda čudno u tome da je Austrija na natjecanje poslala transvestita koji se zove se Conchita. Možda jedino prezime Wurst, što u prijevodu znači kobasica. Je li možda mislio na onu koju krije šljokičasta haljinica ili mu je osobni frizer predložio da u ime svakako stavi parizer?

Trtnaprtnjača o tome kako se tamo desno, na Istoku, nešto opasno klima zbog Krima

Iako smo već dobrano ugazili u novo tisućljeće, neke stvari se ne mijenjaju. Niti neće. Ljudi su još uvijek opasni, čak i opasniji nego prije. Unatoč tome što se planet grije i što svakim danom saznajemo da se nešto novo ne smije, demokratski svijet pokušava promijenti one druge, drugačije nacije, one koji nikada neće shvatiti što je zapravo bit demokracije. Neki pak pod parolom demokracije čine stvari koje nebi smjeli, a sve samo zato da bi dobili nešto što su zapravo oduvijek htjeli. Kao što npr. Rusija ovih dana Ukrajinu cima zbog Krima. Na kraju će ga uzeti pod svoje, zastave će tamo promijeniti boje uz tvrdnju da se Rusi koji tamo žive boje za svoje. Stigla je vojska, s one strane ruske, stigle su puške i neke dobropoznate njuške s razlozima i objašnjenjima zašto je tako kako oni kažu i zašto oni drugi lažu. Što se krije iza te predratne igre Ukrajine i Rusije, teško je dokučiti. I jedni i drugi nešto žele poručiti - i očito je da se ne mogu dogovoriti. Priča je počela s Krimom, a možda se nastavi s plinom... Dolazimo do paradoksa da u vrijeme kada se pomalo brišu granice na drugom mjestu na snazi je glupost koja ne poznaje granice.

Fuzbekistanska misao kako bi je ja opisao

"...Gle, napravili smo mi dosta toga. Samo je Žitarac vrijedan divljenja. Naše malo remek-djelo. U pravilu određena količina ljudi, njih nikad manje od 30, već deset godina dabrolovi u kontinuitetu... Pazi 30 ljudi u kontinuitetu - nije to mala stvar... E sad, istina je da u tome svemu nema novaca, ali sjećaš se da smo jednom prilikom razgovarali na tu temu i mislili staviti kotizaciju od 5 kuna za svaku prijavu pa bi taj novac pošteno 'pretočili' za majice, klopu, cugu i druge žlajverske tričarije, ali smo zaključili da bi upravo taj novac mogao narušiti idilu koja svo to vrijeme vlada u Žitarcu pa smo ubrzo odustali. Jednostavno nismo bili spremni žrtvovati ono što imamo, a što je esencijalno, za nešto tako prozaično kao što je novac... Možda da smo takvo što sproveli u djelo par godina ranije, vjerojatno bi sada okretali neke novce, ne osobite, ali je pitanje da li bi i dalje u Žitarcu bilo 30 ljudi u kontinuitetu... Ovako smo svojom kreativnošću ljudima dali nešto drugo - malu dnevnu zanimaciju koja nas je dovela do toga da smo organizirali nekoliko žlajvova, a na tim žlajvovima su se upoznali ljudi koji se vjerojatno nikada nebi upoznali niti sreli niti bi ih mi upoznali i sreli... A to je nešto što se novcem ne može ostvariti. Slična se stvar dogodila sa svime što smo do sada radili. Posebno se to odnosi na Fuzbekistan. Naime, dolazim s vremenom na Remizu i mogu ti reći da mi se čini da Remiza, barem onaj komad kojeg smo mi 'držali', kao da umire bez nas. Na Kortu rijetko koga viđam, iako Kort nikad bolje nije izgledao (novi golovi, mreža na svim stranama, iscrtane linije, hladovina na sve strane), zatvorili su Hram cvijeća i kratke loze, nema više Strele i njegovog Vinotočja, Mostić propada, a sve to su bila mjesta koja su spajala ljude, one obične ljude kojima je stalo do Remize... Zapravo, kao da nema više kvalitetne misli i ideje, onog nečeg što smo mi imali kad smo podizali Fuzbekistan. Sada kada gledam na Fuzbekistan, čini mi se da su naša prisutnost i onaj obavezan fuz od 10-12 na Kortu na neki način privlačili ljude, zaokupljali smo njihovu pažnju (sjeti se onog ćelavog tipa u trenirki koji je skoro svaki dan pratio naše mečeve, sjeti se Mona Remize koja je gotovo svaki dan šetala pesa kad smo mi igrali - u jednom trenutku smo na Kortu okupili nekoliko generacija), jer su vidjeli da se nešto događa. Ljudi se uglavnom vole zadržavati tamo gdje se nešto događa, a vrlo rijetko su tamo gdje se ništa ne događa. Kao recimo sada... Možda smo se sami sebi činili dosadnima, ali ljudima smo čini se bili dragi i zanimljivi. Nismo bili divljaci, bili smo pristojni, ali uz određenu dozu ludosti. Sada svaki put protrnem kad prođem kvartom. Neki žmarci me prođu, jer osjećam da mi je tu ostalo srce, ali kao da sve slavije otkucava. Nije to više to, moj prijatelju, kao da nešto nedostaje. Možda ne mi koliko nedostaje fuzbekistanska misao... Iako, Fuzbekistan je još uvijek u svima nama, živi u virtualnom svijetu, a to je zapravo Remiza kakvu pamtim i kakvu bih opet volio vidjeti... Zato ti kažem, neke se stvari ne mogu mjeriti novcem, jer da se mogu mi bi bili bogati gadovi s jedrilicama i prebivalištem na Djevičanskim otocima. No, i ovako, bez tih tričarija, bogatiji smo od mnogih... Kako izgleda, već sada smo, skoro u četrdesetima, ostavili jasan trag. Svoja dijela. Ljudi kojima smo bili zanimljivim sigurno nas nisu zaboravili i svi oni moće će uspoređivati onda sa sada i shvatiti što smo željeli i što smo tada nastojali izgraditi. Stoga mi je drago da smo bili i ostali kreativni i da na neki način i dalje utječemo na ljude i svojim ih djelima uveseljavamo. Otišli smo s Remize, napustili Fuzbekistan, ali smo fuzbekistansku misao nastavili sijati diljem grada. I što je najbolje - prima se. Evo, Gajbice su izgrađene na fuzbekistanskim temeljima (uz tvoju i moju pomoć), a i na jednom drugom dijelu grada se održava tradicija remižanskog fuza... Fuzbekistanska misao živi. I to je dobro."

Trtnaprtnjača o događajima na početku 2013.

Nije me bilo dugo na blogu. Istina, malo u zadnje vrijeme bacam na skuhanu nogu. Nemam želje, pisanje mi ne predstavlja ono istinsko veselje. Nekad bi sjeo i opleo, a danas sjednem, pa gledam u prazan dokument... i gledam i onda se predam. Položim oružje i podignem ruke u zrak. Onak... Sad su tu Maša i Mak i njihov je svaki moj slobodni trenutak... Inače, Zagreb je cijeli tjedan bio bijeli, onako bijeli kako djecu najviše veseli. Snijeg je padao jedan dan i dvije noći, onako ozbiljno i obilno. Bilo ga je na lopate da se ralice pate. I zatrpao sve ulice, parkinge javne i privatne, nogostupe, tramvajske tračnice, parkove i klupe. Naravno, uskoro su građani napali zimsku službu i ostalu družbu da ne rade svoj posao kako treba, da ih uvijek iznenade te nesretne pahulje s neba, a dio javnosti je ošinuo po niskopodnim tramvajima kojima su tijekom oluje otpadali dijelovi po gradu, a čija je cijena milijunska – po komadu. I onda kad sve stane, jednom se smrači, a drugom svane. Taksisti su izgleda zakopali ratne sjekire, zaboravili na svađe i prepirke i kao da su shvatili da posla ima za sve. Toliko ga ima da su, kad ih zovete, zauzete sve linije. Prije samo nekoliko godina, taksi je bio luksuz koji nitko ne želi, a danas je to usluga kojoj se svatko veseli. U pozadini svega vodio se općenarodni boj za zdravstveni odgoj. Što će djeca učiti u školi – da li o homoseksualcima, masturbaciji i prevenciji ili o tome kako je spas duše i tijela u apstinenciji. S jedne strane Crkva i konzervativni tradicionalisti, a s druge komunisti iz Vlade i raznorazni aktivisti. Očito je da ova zemlja ne može bez podjela i listi – nekad su to bili partizani i ustaše, pa Hrvati i Srbi, pa demokrati i komunisti, a danas su to 'oni koji su protiv zdravstvenog odgoja i idu na misu' i oni koji to nisu.

Umjesto sprejem na fasadu pišem skrnavku Senju gradu

O Senju, grade gordi, što pod Nehajom si

još malo i doći će ti će ti gajbnički uskoci...

Napaljena je to horda priprostih momaka

dugih jezika i zaobljenih stomaka.

Nemaju cilj, jednostavno idu tamo gdje ih zovu

kako bi pojeli fino, popili puno i proćerdali lovu.

Ne boj se Senju, nisu opasni i ne grizu,

bez straha ih se može dragati i prilaziti im blizu.

Oni su ono što svaka majka ne želi za zeta -

štovatelji masnoća, alkohola i cigareta

Nemaju cilj, jednostavno idu tamo gdje ih zovu

kako bi pojeli fino, popili puno i proćerdali lovu.

Skrnavka o vapaju 'Šerloče, gdje li je!'

Nisam znao što ću, kako dalje,

sjedio sam u fotelji, mrk i fokusiran na detalje.

Pretražio sam ormare, ladice i police,

mjesta na kojima je bila i okolne ulice.

Nema dvojbe, izgubio sam je.

Nema dvojbe, nestala je.

Nema je.

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Omamljen ljutim viskijem i šakom antidepresiva

okrenuo sam broj slavnog detektiva.

Rekao sam mu jedvačujno „Šerloče, pomozi mi, ona mi je sve,

shvatio sam, konačno, da ne mogu živjeti bez nje.“

Šerloče, pronađi je, jer ako ti nećeš - tko će!

Još je jučer bila tu, na uobičajenom mjestu...

Skrivala se u svakoj mojoj riječi i osmijehu.

Sad je nema, sve je postalo prazno i besmisleno.

Šerloče, pronađi je, ti si jedini koji to može.

Nema dvojbe, naći će je.

Nema dvojbe, hoće.

Vratit će je.

Šerlok me spasio, pronašao je ono što sam izgubio...

Da nije visok i s lulom, odmah bi ga poljubio.